Trg žrtava sadizma, ili kako napraviti predstavu s minimalnim žrtvama
(izvještaj s protesta za povratak imena Trgu žrtava fašizma 9.5.1999.)
ATTACK! Newsletter #06, 1999

Uglavnom, sve je počelo radnom akcijom Iskoraka* u Lici… Nakon dva dana krampanja i kopanja te igranja sa srpom (i čekićem), stigle smo B. i ja ravno na Trg žrtava fašizma, umorne k’o psi i u blatu do grla… Skup samo što nije počeo, no već je bilo krvi (i u doslovnom smislu ∞ vidjele smo krvave tragove). Zoranu Pusiću (predsjedniku inicijative za povratak starog imena Trgu) već su stigli izbiti zub.

PODJELA ULOGA
Bilo je oko 300 ljudi s naše strane, oko 2 metra praznog prostora, red policije i red specijalaca, improvizirana ogradica i one ustaške face ∞ Švarc, ona njegova kokoš i kompanija… Nisu to bili neki klinci, već mrge od ljudi (kasnije sam saznala da su to oni Trusićevi). Nas dvije smo stajale u blizini Bujasa i njegovih, te kako su govori odmicali, izbijali su sve češći neredi ∞ svako malo, neka od onih ustaških faca prelazila je na našu stranu i cipelarila nekoga… Najbolji je bio policajac u civilu koji je prešao s njihove (gdje je pjevao ustaške pjesmice i psovao) na našu stranu, kako bi isprobao svoje čizme na anti-fašistima. U par navrata našle smo se baš u prvim redovima, tako da su nas i one ustaške face, ali i policajci uspjeli dobro promotriti.ČITAČA I GENERALNA PROBALetjela su jaja, kamenje i boce. Od verbalnih uvreda stizalo je svašta: “crveno bando”, “komunjare”, “Srbi”, “jebo vam mater srpsku”, “pobićemo vas sve”… Kako se situacija zahuktavala, tako su i specijalci otišli (očito shvativši da “crne” više ne treba čuvati od nas).

IZVEDBA…
I tada je doletio prvi suzavac. Bujas se snašao i vratio ga natrag, ali snašli su se i oni, te ga u pratnji još jednog (suzavca) vratili natrag. Oni su se razbježali, mi smo se razbježaii, ali nakon prvog šoka vratili i nastavili udisati onaj smrad i plakati (nad cijelom tom tugom hrvatske države i jebenog ignorantskog naroda!!!). Uskoro je sve završilo pa smo se B. i ja odlučile izvući, jer su nas one ustaške face dobro promotrile, pa da na putu do auta ne bi ostale ležati na cesti ∞ razbijene glave. Trebale smo samo proći kroz improvizirana vrata i policiju, ali: “Ne, pankeri ostaju ovdje”, rekao je jedan od plavaca. B i ja samo što nismo pale na glavu od čuđenja. Da meni netko kaže da sam panker ∞ svašta!!! Vratile smo se, srele neke poznate ljude i ispričale im cijelu priču. Oni su reagirali isto kao i mi ∞ smijehom. Pokušale smo ponovno, ovog puta u pratnji nekih “ozbiljnijih i pristojnijih” ljudi, ali opet ništa ∞ nas dvije ostajemo. Ostali su i naši ‘prijatelji’.“ŠEFE, JEL I OVE VAMO…”Tada je jedan od pandura došao i tražio da ga slijedimo, jer da moramo u muriju. Nakon kratkog natezanja, tipa: “zašto?”, “kako?”, “pod kojom optužbom?”…, uzeo nam je podatke i pustio nas. Krenule smo prema autu, još uvijek pod pratnjom desetorice naših poznanika, kada je pandur dotrčao za nama i rekao da je dobio naređenje da nas ipak privede. Nakon još jednog natezanja, ipak smo morali u muriju ∞ pješke jer se nismo dali u maricu. Uglavnom, lijepa slika: nas dvije, čitava povorka ljudi, i murijak ∞ cijela četa. Našla se tamo i jedna odvjetnica. Pred murijom (V.-om policijskom iliti Bauerovom) već su sjedile neke djevojčice ustašice i vikale nam: “mišeki, mišeki”. U muriju su pustili nas dvije i Đ. Odvjetnicu nisu pustili, a i naša pratnja morala je ostati vani. Prvo su nas ufuraii u sobu s ustašama, ali kad su ovi počeli skakati i psovati, pandur je rekao kako je ipak pametnije da idemo u drugu prostoriju. Tamo je već bio jedan privedeni, zapravo on se “priveo sam” kada je došao prijaviti da mu je netko nabio šljivu pod okom, pa su i njega zadržali. Tu smo bili oko 3 sata.

TEŽAK JE GLUMAČKI POZIV!
Od zanimljivijih stvari možemo izdvojiti B.-in odlazak na WC, kada joj je jedan od “crnih” prijetio smrću, te moj odlazak da popušim cigaretu. Naime, trebala sam otići u sobu s fašistima. Počelo je sa: “kujo”, pa “srpska kujo, kako bi te karao”, “mater ti tvoju komunističku”, “sigurno se dobro jebeš”, “kurvo”, “doći ćemo i mi ustaše na vlast, a onda…”, “Čekaj samo da izađemo”, “narkomanko”, “ubit ćemo te”, “došla si ovdje pušit naš zrak”… Bilo im je teško sjedit na stolcima, pa su sve više skakali, tako da je onaj adni policajac od silne zbunjole, na kraju zgrabio mene i izbacio van, ugurao u drugu sobu i zderao se što pravimo nered (!!!). A oni su pjevali one ustaške… Dok smo čekali, pridružio nam se još jedan prijatelj. Njega su dovezli u marici punoj ustaša. Srećom, ovi su bili preglupi da u mraku shvate kako on nije njihov.

NAKLON I PLJESAK
Nakon tri sata čekanja, i dobrog zafrkavanja ∞ doduše meni je bilo muka od svega ∞ umora, čekanja, sjedenja, hodanja, ležanja u klupi (sve me je to podsjetilo na ubitačno dosadna predavanja u srednjoj školi, jer i klupe su bile takve), počelo je ispitivanje od sat vremena: “Ime?, prezime?, zanimanje?, ime oca?, Demostracije (dolje) i protudemonstracije (gore) na Trgu hrvatskih velikana, 1999. (danas Trg žrtava fašizma). telefon?, adresa?, u svojstvu koje organizacije smo došli?, koje stranke?, zašto?, tko je prvi bacio suzavac?, koliko suzavaca?, koliko kamenja?, koliko jaja?…” Dok nas je inspektor ispitivao, neke dve mrge od policajaca u civilu dovele su Bujasa. Čuli smo kako ih psuje, pa onda neku buku. Rekli smo inspektoru kako nije u redu da ga tuku, na što je on izašao i rekao: “Dosta dečki, imam ljude, čuje se”… E sad, ja sam poslije čula da ga nisu batinali, ali zvukovi koje smo mi čuli nisu bili samo naša mašta. Sve skupa, nakon četiri sata, izašli smo van. Naša pratnja nas je još čekala i sve je bilo kao u filmu. Divota.

KAKO PODNIJETI SLAVU?
Došao je novi dan i sastanak u HHO-u (Hrvatski helsinški odbor) ∞ dogovor za pressicu. Tamo sam od organizatora saznala da je protiv mene podignuta prekršajna prijava za remećenje javnog reda i mira ∞ kurac ću platiti!!! Od 11 prijava, samo je jedna osoba žensko i to baš ja… Eto, što me snašlo zato što imam kratku kosu, poderane traperice, gojzerice i očito nisam dobra Hrvatica. Odmah remetim javni red i mir…

KAZALIŠNA KRITIKA
Došao je i treći dan ∞ presica. Sve je ispolitizirano, što je i dobro, no ja se sve više osjećam kao pijun u rukama političara. Jer baš im zbog toga što nisam pankerica trebam da pokažu kako se nevini ljudi i dobre mamine curice, pametne djevojčice, privode zbog kratke kose (to sam zaključila iz njihovih riječi ∞ nešto kao: “uhapsili su ih kao da su pankeri ∞ zar to znači da se pankeri smiju hapsiti?!?!”). I sad nakon svega, ljuta sam k’o pas: na ovu jebenu državu, na ignorante, na sebe, ali najviše na ove “naše” seronje koji me žele iskoristiti u političke svrhe, jer da sam stvarno pankerica, ne bih bila toliko podobna za njihova sranja. Svi su isti!!! Skoro isti!!!I zato, ne bu mene više ni’ko jebal ∞ pa s koje god strane oni bili…
*sara*

Imaš nadopunu, ispravak, bolje fotke, galeriju / video / dojam? Klikni ovdje i javi nam!