Attack i Jedinstvo
Jedan od “povijesno” značajnih trenutaka za Attack zbiva se 6. studenog 1999. i predstavlja “osvajanje” tvornice Jedinstvo, na savskome nasipu – akcija Juriš na Jedinstvo. Nakon mjeseci natezanja s Gradom Zagrebom, atakovci su odlučili osvojiti, odnosno skvotirati tvornicu Jedinstvo. Nekoliko mjeseci nakon te akcije Attacku je i službeno pripao prostor u podrumskoj prostoriji. Neke prostore te tvornice, koja je bila predviđena za kulturnu namjenu, već je bila dobila Močvara, odnosno URK – Udruženje za razvoj kulture, no Attack je pritom ostao zaboravljen. Kako će se kasnije pokazati, ono što je bio prvotni uspjeh Attacka – osvajanje prostora, pretvorit će se i u najveći problem.
Trebaš prostor? Osvoji si jedan!
Juriš na Jedinstvo ATTACK! Newsletter #11, 1999.
‘Ovo je stvarno za ne vjerovat’, Attack-u je obećan prostor i to iz usta Mladena Čuture, pročelnika Ureda za kulturu grada Zagreba i Davora Žagara, savjetnika mu – pravo u uši Markove, Antunove i Irenine, te kameru Fade In-a. “Dobro”, reći ćete, “obećavali su oni to i prije”. Istina je, obećavaju nam već godinu dana, ali se to nikada nije dogodilo ovako direktno. I još su oni nas zvali na razgovor (do sad smo mi njih), kako bi nam to saopćili. Dan prije toga, istu stvar Čutura je rekao novinarki Jutarnjeg lista, koja se interesirala oko cijele stvari, a povodom akcije Juriš na Jedinstvo, dogođenoj 06.11., ispred i na tvornici.
Jedinstvo je nekada bila tvornica benzinskih crpki. I sada više nije. Kako to s “ničijim” prostorima biva, oni, kao takvi – ničiji – postaju vlasništvo Gradske skupštine, koja tada odlučuje što će se s tim događati. U trenutku kada je Čuturi rečeno da bi prostor na raspolaganje mogao dobiti Ured za kulturu, stvar je iscurila i o svemu se počelo intenzivno pričati i pisati. U jednom od davnašnjih Vjesnika, izjavio je sljedeće: “Najveće okupljalište mladih u Zagrebu, pa možda i u Hrvatskoj, već sljedećeg bi se ljeta moglo nalaziti na Savi!” U podugačkom članku, jasno je naglasio da je prostor namijenjen alternativnim zbivanjima, a planovi su se razvijali u smjeru: “dvorana za glazbenu umjetnost bila bi akustički opremljena, ona za plesače imala bi i prikladan plesni todij, a i kazalištarci bi imali svoj prostor za vježbanje i prikazivanje. Na gornjem bi katu, sastavljenom od desetak malih sobica, svaka grupa imala svoju prostoriju s telefonom i telefaksom, kako bi mogla lakše komunicirati.” Tada je spominjan i disco u podrumu, te restoran pod nadstrešnicom, koji bi financirao rad i razvitak projekta, ali danas je vidljivo da od toga ništa. Po njegovim riječima, u pripremne radove potrebno je uložiti oko 8 milijuna kuna. Tada su se u novinama ozbiljno počela povlačiti i neka od mogućih imena koja bi vodila prostor. Najspominjaniji od inih, bili su: kazališni producent Darko Putak (“Eurokaz”, “Tjedan suvremenog plesa”) i redatelj Krešimir Dolenčić (ravnatelj Gavelle, umjetnički tvorac stadionskih veselica hrvackog Precjednika). … Naravno i Attack se najavio na razgovor Čuturi i Žagaru, ali su stvari birokratskim putem zaobiđene, a cijela se priča nekako stišala. Tada je Putak “iz zagorskog inata” iznajmio prizemlje Radničkog doma u Šubićevoj i neizbježno pitanje, “A zašto nisi otvorio Tvornicu na Savi?”, opet je potegnuto.
Tada je zatvorena “Močvara” u Runjaninovoj 3 i Gradski ured je Urk-u velikodušno ustupio prostor u lijevom dijelu Jedinstva. Nama je to sve skupa bilo em sumnjivo, em bezveze, em je bilo još mjesta za brdo drugih grupa i odlučili smo organizirati akciju – “Juriš na Jedinstvo”. …
