| 24.05.2012. u 20h | 

Ivan Eror | Igor Hofbauer | Miron Milić | Željko Beljan | Vančo Rebac | Miro Župa

24. svibanj…

Na dan velikih poplava, potresa, nuklearnih zagrijavanja i ne tako uspješne američke diplomacije, Južna Koreja zatvara svoj pomorski teritorij onima sa Sjevera. Nije preteciozno tvrditi da nam se iza ugla krije još jedna pandemija svinja, paranoičnih humanoida ili pak nekakva reklamna kampanja koja će se usaditi u naše odveć male i istraumatizirane amigdale, pa preko hipotalamusa do sveopće psihoze koja se strmopizđuje supersoničnom brzinom sve do jezika, ruku, trbuha. A možda baš trbuhozborci iliti ventrilokvisti posjeduju tajne naših brodoloma ili se možda samo koprcaju kao ribe na suhome zbog nemoći da nadvladaju same sebe i strah od vode. A možda je i u pitanju neki tajni program vlade koji svjesno daje kontradiktorne informacije o njima. Mi se ovdje ne želimo toliko oslanjati na ono drugo već nam je u cilju definirati njihov pokušaj eskapizma i njegovu potrebitost. Da li je ovdje riječ o još jednom smaku svijeta, gdje je svaki smak zabilježen na svoj orginalan način te koji, putem rekonstrukcija linija i kompozicije, slova i formata, pod pretpostavkama trigonometrijskih funkcija, a poglavito kosinusa, nalaže da moramo ustupiti mjesto onima koje ne vidimo, ne čujemo – strašnih čudovišta, mitskih stvorenja, debelih žena i izopačene djece. U tom iskrivljenom ogledalu prepoznajemo vodu koja se nesmetano proljeva, po kojoj se gazi i koju veličamo. Ne, mi nismo ti koji želimo nešto, mi samo pijemo vodu. John Moschitta je 1988. uspio izliti 586 riječi u minuti. Impresivno, ali nebitno. Pitam se da li su one išta značile i da li je taj talent uzalud utrošen te do koje mjere je pojam besmrtnosti, odveć važan čovjeku, važan za čovječanstvo. U slučaju ove ekspoziture, trbuhozborci se ne koriste riječima, niti izgovaraju njih 586 u minuti. Oni su ljudi koje iskreno boli za besmrtnost, američku diplomaciju i korejanske flote odavno izgubljene pod velom monsuna i chem-trailova. Njihovi radovi dolaze iz drugog, a ponekad i trećeg sebe, gdje je amigdala ta koja kratkim i oštrim impulsima pobija samu sebe, svoju potrebu za strašnom i nepokorivom ljudskom psihozom.

-Iva Cepanec

* Tijekom izložbe održati će se tiha aukcija radova.

Galerija Jogurt

Pierottijeva 11

10 000 Zagreb

Imaš nadopunu, ispravak, bolje fotke, galeriju / video / dojam? Klikni ovdje i javi nam!