Studio se nalazi na prvom i pol katu Autonomnog kulturnog centra Medika, desno od galerije Jogurt. Sve projekcije počinju u 21 sat, a ulaz je besplatan.

Ponedjeljkom: filmovi Ulrike Ottinger

Ulrike Ottinger odrasla je u Konstanzu. Studirala je tehnike bakroreza u studiju Johnnyja Friedlaendera, a na Sorbonnei slušala povijest umjetnosti, religijske znanosti i etnologiju s Claude Lévi-Strassom, Louise Althusser i Pierre Bourdieuom. Nakon povratka u Zapadnu Njemačku, 1969. u Konstanzu je osnovala kinoklub „Visuel” i časopis “Galeriepress”. U Berlin je odselila 1973.

Filmovi Ulrike Ottinger ovjenčani su brojnim nagradama. Tijekom svoje umjetničke karijere bavila i fotografijom. U fotografijama, koje su nastajale paralelno s njenim filmovima, utvrdila je svoje vlastito vizualno težište. Njeni filmovi presijecaju nekoliko neoklasičnih kino praksi uključujući film d’art, nadrealizam i etnografski film.

Radila je dokumentarne ali i igrane filmove. Njeni filmovi kombiniraju, povremeno su čak i podređeni, formalnim strategijama oba žanra. Ottinger pripada filmskoj kulturi u kojoj bi se i Federico Fellini i Jonas Mekas podjednako osjećali kao kod kuće.

1982. u intervjuu sa Monikom Treut izjavljuje:

“Vjerujem da je to povezano s vizualnim navikama koje nisu bile tako ograničene prije deset ili petnaeast godina. U međuvremenu, kino se moralo prilagoditi uzorku TV dramaturgije. Ljudi su sve manje i manje spremni prihvatiti druge forme… Vjerujem da je moja jedina šansa biti to radikalnija što su drugi jednoličniji. Ako dobijete novac za film, očekuje se dobar stav – u skladu s vladajućim pravilima i standardima. Ako netko svejedno postaje još više radikalan, vjerujem da je u jednom trenutku sve gotovo. Zanima me koliko će mi još dugo dozvoliti da radim.”

Srijedom: Šokumentarci

Filmovi koje ćemo prikazati šokiraju kao naizgled apartni primjeri beskrupuloznosti no realno je stanje nažalost mnogo drukčije. O tome svjedoče mondo dokumentarci, kanibalistički filmovi, snuff filmovi, ratne fotografije i fotografije raznih prirodnih katastrofa, specijalizirani brutalni web-sajtovi, internetske prezentacije smrti (prirodnja Steve Irwin), egzekucije (Saddam Hussein), smaknuća talaca od strane raznih terorističkih skupina, kao i razni marketinški potezi. Jedan od najeklatantnijih primjera su reklame firme Benetton gdje su radi zadobivanja pažnje potencijalnog potrošačkog korpusa prezentirane fotografije pacijenta koji uz članove obitelji umire od AIDS-a u, fotografija groblja prepunog bijelih križeva nakon Zaljevskog rata, te plaćenika u Africi koji u ruci drži ljudsku kost. Međutim, uz sva suvremena tumačenja, odgovori su locirani i u prošlosti, te elaborirani pojmovima arhetipa – odnosno kolektivnog nesvjesnog (Jung), te arhajskog nesvjesnog naslijeđa (Freud). Primjera ima mnogo, ali su najreprezentativniji oni samospaljivanja budističkih svećenika, inkvizicija, indijsko spaljivanje pokojnika sa živom suprugom (tzv. sati žrtva), astečki ritual vađenja srca ratnim zarobljenicima da se odobrovolje bogovi, svećenički kanibalizam polinezijske religije, kultna rutualna ubojstva u Zapadnoj Africi, te španjolska korida, kao i spektakularni obrazac gladijatorskih igara kod starih Rimljana. Društvo spektakla u potpunosti je dijagnosticirao teoretičar situacionističke internacionale, francuski arhitekt Guy Debord u istoimenoj knjizi, prevratničkih šezdesetih anticipiravši i ukazavši na ekstatičku potrošnju značenja i oblika prikazivanja. Prikaz (image) je postao krajnji oblik robnog postvarenja stvarnosti, gdje se prava stvarnost javlja kao nestalna, neuhvatljiva, te na taj način dolazi do dematerijalizacije stvarnosti, i gdje je komunikacija jednosmjerna, posredna, te time u visokom stupnju ideologizirana. Spektakl nije samo skup slika, to je društveni odnos ljudi posredovan slikama. Zbog toga prezentirane novosti trebaju šokirati, u najgorem slučaju uzbuditi publiku, čiji je prag podražljivosti svakim danom sve viši.

Ponedjeljak, 8.10. Ulrike Ottinger

KARTA U JEDNOM SMJERU (Bildnis einer Trinkerin, 1979)

Ona, žena zasljepljujuće ljepote, klasične uzvišenosti i harmoničnih rafaelovskih proporcija, žena više od svih drugih stvorena da bude Medeja, Madonna, Beatrice, Ifigenija, Aspazija, jednog je sunčanog dana odlučila napustiti La Rotondu…

Srijeda, 10.10. Šokumentarci

MOST (The Bridge, Eric Steel, 2006)

Inspiriran novinskim tekstom Skakači (Jumpers) Tada Frienda o višedesetljetnom kontinuitetu samoubojstava na mostu simboličnog naziva Golden gate, dotadašnji producent Eric Steel odlučio je snimiti film Most (The Bridge, 2006), te je sa snimateljskom ekipom cijelu 2004. godinu 24 sata dnevno proveo snimajući posljednje trenutke ljudi, kao i same njihove skokove. Također je snimio razgovore s najbližim osobama pokojnika, ne rekavši im za to vrijeme da ima snimljene prizore samoubojstava njihovih najdražih, te je iz navedenih razloga kontroverzni film bio odbijen na mnogim svjetskim festivalima. Hrvatska publika ga je imala priliku pogledati na festivalu Zagrebdox 2007, te i danas uzrokuje veoma kompleksne rasprave da li su kontroverzni pojedini filmovi koje gledamo, ili je to ipak stvarnost.

Ponedjeljak, 15.10. Ulrike Ottinger

FREAK ORLANDO (1981)

Povijest svijeta od početka do naših dana, iznesena u obliku „malog svjetskog kazališta”, uz sve njegove zabune, nespososbnost, žudnju za moći, strah, ludilo, okrutnost i svakodnevne banalnosti, u priči od pet epizoda.

Srijeda, 17.10. Šokumentarci

MONDO CANE (Gualtier Jacopetti, Franco Prosperi, 1962)

Film koji je poslužio kao uzor čitavoj seriji šokantnih dokumentaraca prozvanih mondo sastoji se od niza putopisnih vinjeta koje obrađuju život udaljenih autohtonih plemena, s naglaskom na raznim ekstremnim obrascima ponašanja. No, ritual, pogansko divljanje i slično nisu samo odlika tadašnjeg vremena, već redatelji uspostavljaju paralelu sa suvremenošću, efektno ironizirajući, off-naracijom ili izborom muzičke pratnje, i jednu i drugu vremensku dimenziju. Već ovdje nije postojao ikakav zazor od prikaza krvavih scena nasilja, te su one prikazivane bez ikakve empatije.

Ponedjeljak, 22.10. Ulrike Ottinger

DORIAN GRAY U OGLEDALU ŽUTE ŠTAMPE (Dorian Gray im Spiegel der Boulevardpresse,

1984)

„Naša će organizacija stvoriti ljudsko biće koje možemo oblikovati i upravljati njime prema našim potrebama. Dorian Gray: mlad, bogat i lijep. Napravit ćemo ga, zavesti i slomiti.” Gospođa dr. Mabuse, šefica međunarodnog medijskog carstva, ima beskrupulozan plan za daljnju ekspanziju.

Srijeda, 24.10. Šokumentarci

AFRICA ADDIO (Gualtier Jacopetti, Franco Prosperi, 1962)

Filmom Africa addio redatelji idu nekoliko koraka dalje u prikazu razine destruktivnosti, koju jedan čovjek, odnosno društvena grupacija mogu upražnjavati prema Drugome – jedinki njima drukčijoj. Dekolonizacija Afrike, i sve ono što ona donosi (eskalacija unutarnjih domorodačkih sukoba, ubijanje zakonom zaštićenih životinja i ilegalna prodaja njihovih dijelova) prikazano je krajnje objektivno i bez ikakve intervencije uljepšavanja stvari, te zbog toga i destruira u velikoj mjeri obrasce ustaljene medijske prezentacije rata. Poznata sintagma “rat – otac svih fotografija” itekako dolazi do izražaja, samo u srodnom mediju filmske umjetnosti. Međutim, i ovdje su redatelji bili optuženi za nepoštivanje profesionalne etike. Kako su u filmu Mondo cane zloupotrijebili rad francuskog slikara Yvesa Kleina, dajući mu u filmusasvim drugu konotaciju i kontekst, toliko da je 34 godine star Klein u kratkom vremenu po premijeri uslijed zdravstvenih problema umro, tako su za film Africa addio optuženi da su tražili od egzekutora pomjeranje termina strijeljanja da bi ga uspjeli snimiti.

Ponedjeljak, 29.10. Ulrike Ottinger

DVANAEST STOLICA (Zwölf Stühle, 2004)

Stara ruska aristokratkinja na samrtnoj postelji povjerava zetu brižljivo skrivanu tajnu. Sav je svoj dragocjen nakit skrila u jedno od dvanaest salonskih stolica koje su joj oduzete tijekom revolucije…

Srijeda, 31.10. Šokumentarci

ŽIVOT I SMRT PORNO BANDE (Mladen Đorđević, 2009)

U debitantskom, festivalski nagrađivanom filmu Život i smrt porno bande (2009) autora Mladena Đorđevića nekolikopripadnika beogradske socijalne i kultorološke margine svojim porno kabareom obilaze ruralne dijelove Srbije, te se dimenzija slasher horora, snuff filma, naglašenih seksualnih perverzija ustvari koriste samo kao instrumentarij filma, a ne njegov narativni cilj. Iz tog razloga film ne ostaje samo na prostoru Balkana i njegova tragična usuda, već se alegorijski predstavlja kao planetarno prisutno djelo. MladenĐorđević je poznat zagrebačkoj publici još od Zagreb Film Festivala 2005. na kome je sudjelovao dokumentarnim filmom Made in Serbia.

Projekciji filma će prethoditi dva kratka igrana Đorđevićeva filma,

Živi mrtvaci

i

Pena za brijanje.

Imaš nadopunu, ispravak, bolje fotke, galeriju / video / dojam? Klikni ovdje i javi nam!