Bio jednom jedan squat
ATTACK! Newsletter #9, 1999.
Trtara raport
by Šeki
Oko 11-og mjeseca prošle godine [1998.], okupila se veća grupa ljudi koji su željeli u ovom gradu skvotirati neki prostor. Taj prostor nalazio se u ulici Božidara Adžije, a radilo se o kompleksu zgrada nekadašnjeg “taxi-remonta”. Kako je ta firma originalno iz Beograda, a postoji i odvojena hrvatska frakcija, koja se već godinama vuče po sudovima oko pitanja vlasništva, zgrade su stajale prazne i propadale već kojih 7-8 godina. “Sivo” područje vlasništva nad prostorom činilo se kao savršena podloga, jer u većini zemalja skvoteri koriste takve i slične rupe u zakonima ili pravnom definiranju statusa nekog prostora.
Ekipa koja se okupila bila je šarolika, premda je najveći dio dolazio iz punkerskog ili skaterskog backgrounda. Prvi dio kompleksa koji je skvotiran bila je velika hala namijenjena za skate-park i u kojoj se u početku okupljao veći dio ekipe, da bi se malo kasnije pojedine podgrupe sa zasebnim idejama počele odvajati. To odvajanje nije bilo u negativnom smislu, iako je kasnije imalo negativan efekat. Kada su se počeli nazirati ogromni potencijali prostora, svi su bili oduševljeni, tako da su bili puni nekih svojih ideja o tome što bi oni tu zapravo radili: od već spomenutog skate-parka, preko koncertnog prostora, birtije, info-shopa, coffee-shopa, slikarskog atelliera i pizzerie, do ne-znam-ni-ja-čega-sve-još. Svatko je imao neki svoj projekt u povojima, i bilo je stvarno (časno živjeti s Titom) odlično vidjeti, kako su svi ljudi živnuli i aktivirali se.
Negativne posljedice bile su u tome što je na bilo kojem dijelu prostora trebalo puno poraditi, a vrijeme, novac i energija bili su raspršeni na više različitih stvari, što je sprečavalo da bilo koja od njih dosegne svoj potencijal, tako da je velik dio dobrih ideja završavao samo na obećavajućim pričama. Ovdje treba spomenuti i faktor zime: u Hrvatskoj su, izgleda, skvotiranja uvijek po zimi, što baš i nije najugodnija tradicija, jer sam uovom prostoru doživio neka od najgadnijih smrzavanja u životu (čak semoglo naći ljudi koji su spavali stojećke po ormarima jer su im oni pružalikakvu-takvu toplinu), a peći koje smo iskemijavali obično su bile kratkogroka, što zbog prijašnje neispravnosti, što zbog “stručnosti” nekih pojedinaca (ulijevanje diesel benzina u peć na lož ulje jedan je od blistavihprimjera).
KOD VESELOG KEJOSA!
U tom zimskom periodu, par puta su organizirana vesela okupljanja, uzjeftinu cugu na D.I.Y. (Do It Yourself ∞ uradi sam) šanku restauracije “Kodveselog kejosa”. Jednom prilikom policija je banula u “kejos birtiju” i ostalapotpuno zbunjena. Rekli su nam da napustimo prostor, no ta naredba jepo njihovom odlasku ignorirana i to, začudo, bez ikakvih posljedica.
Kasnije su upadali redovno. Ponekad bi nas možda rastjerali ili pokupilinekog u stanicu, ali uglavnom bi se sve završavalo na zapisivanju i opomenama. Vidjelo se da im nismo strahovito zanimljivi, ili barem ne toliko zanimljivi koliko smo mislili da ćemo biti. Uz sve to, od obje strane koje sespore oko vlasništva dobili smo otvorene ruke da budemo u prostoru. Istina, samo verbalnu, ali ipak… Početni mjeseci mogli bi se opisati ukratkoovako: bilo je hladno, prljavo i teško, ali istovremeno pijano, veselo i punoduha.
KOD GLUPAVOG SKINHEADA
Nakon tog razdoblja, počeli su se događati prvi, zaista ozbiljniji problemi.Kako se za prostor pročulo okolo, vijest je došla i do nazi skinsa, koji supočeli podmetati požare i demolirati neke prostorije, ostavljajući po zidovima svoje intelektualne parole, a jednom prilikom i pismo puno prijetnjiza nas “komunjare” i “TITOVE RATNIKE” (!) (ovo mi je stvarno favorit)…Tako je izgorjela i prostorija u čije su uređenje ljudi iz nje uložili oko 1000maraka, prije nego je uništena. Takve sabotaže vršene su obično u rano jutro, kada nitko nije bio prisutan, što je trend koji se i kasnije nastavio, svedo kraja prostora.
U međuvremenu su se počeli bližiti i toliko očekivani proljeće i ljeto, pase počelo raditi na organiziranju nekih aktivnosti. Odlučili smo napravitifestival koji bi spojio hrpu stvari: od koncerta, preko ručka, do raznih performansa, skate contesta, jeftinog piercinga i sl. Tada smo već imali i struju,koja je “posuđena” od susjednog HNK-a (susjedna zgrada u kojoj se izrađuju interijeri za predstave). Očistili smo prostor za koncerte, sklepalinekakav stage i počeli raditi na sređivanju dozvole za koncert. Da skratimstvarno dugu i ubojitu priču, rezultat je bio taj da se direktorica “taxi-remonta” (koja se predstavljala kao liberalna poslovna žena koja “razumijenas mlade”) pokazala kao pohlepna licemjerka, koja se savršeno uklopilau igru u kojoj su nas policija i gradska skupština (ne znam je li po dogovoruili ne, ali neki “detalji” su u najmanju ruku sumnjivi) izvozali na sve stranei izjebali nas u mozak kao mlade majmune. Nakon svega toga, poslali smolegalne spike u nježnik, odlučili sve napraviti na rizik i podnijeti eventualne odgovornosti.
Negdje upravo u to vrijeme, počeli su se zahuktavati problemi spolicijom
KOD PAKLENIH KAUBOJA
Najbolja epizoda dogodila se jedne subotnje večeri, kada je u skvot upalavelika racija (netko je prebrojao 25-26 policajaca, što u uniformi što u civilu), ali su našli samo deci crnog vina (i vreću čavlića za koju je jedan od njihizjavio da “miriše na joint”), što ih nije smetalo da nas sve odvuku u stanicu i ispitaju. Tada smo otkrili da smo dobili i starijeg susjeda. Radilo se otipu od kojih 40-ak godina koji je skvotirao zato jer nije imao para za stanarinu. Njega su također dovukli s nama. Ubrzo su posjeti policije postalisve češći. Sve manje su nas posjećivali oni podnošljivi, koje je zamijeniovirtuozni duo zvan “cowboys from hell”, čija se glavna aktivnost moglaokarakterizirati kao “vulgar display of power” (ma ne slušam ja baš Panteru, samo me asociralo). Svaki put kada su došli, krajnje arogantno i agresivno su izbacivali sve van, a uništavali su i sam prostor (između ostalogjedan zvučnik, jedno pojačalo, par neonskih lampi, razbili su pokoji prozor… ma zaigrali momci!). Počeli su dolaziti skoro svakodnevno i činiti situaciju gotovo nepodnošljivom. Ti isti momci prvi su sve prekinuli na dankada smo trebali održati koncert. Tada smo usprkos zabrani odlučili organizirati barem šank i slušaonicu, kada već nismo mogli sam koncert. Tokom večeri stizale su vijesti kako se vani množe marice, a kada je netkodojavio da su stigle i Alfe (specijalne policijske jedinice), shvatili smo da bise stvari uz gomilu ekipe (mislim da je bilo između 150 i 250 ljudi) moglečak pretvoriti u nešto nalik onome iz Samobora (znate svi na šta mislim…). Da ne spominjem kako sam se u stanici prijavio kao glavni i odgovorni te večeri za sve događaje u skvotu. Uglavnom, to je bilo veliko razočaranje, i taj dan bih označio kao točku nakon koje je počela polagana alisigurna propast skvota. Odlučili smo opet pokušati legalno, ali nastavilase stara priča vrtnje u krug i udaranja glavom u zid. Policija je postajala sveagresivnija i bahatija, ljudi u skvotu su se počeli međusobno svađati i cijepati, dolazilo je do puno nasilja, a uz sve to su i skinsi ponovo podivljali ipočeli dolaziti u ranim jutarnjim satima, provaljivati, podmetati požare…Uskoro je sve bilo puno barikada, a pravili su se (i bacali) molotovljevikokteli, tako da je sve postalo kaotično i sjebano. Bilo je samo pitanje vremena kada će sve otići dođavola. Ljudi su otpadali sve brže, nitko više nijeimao volje, skinsi su zajedno sa navijačima i nazi-kaos-punkerima, nakonjedne masovne opsade spalili skate-park, dok su ljudi iznutra spašavali glavu, bježeći preko krovova. Mislim da se može reći da je zaključno saovim ljetom zagrebački skvot mrtav. Možda poneko još i brije tamo nekada, ali u onom smislu kakvo je približno trebalo biti, to je mjesto definitivno mrtvo.
KOD SUVISLOG ZAKLJUČKA
Malo mi je teško na kraju sve sažeti u nekakav suvisao zaključak. Skvot jeimao milijun mana. Iskusili smo sve loše što se moglo dogoditi, od vanjskihdo unutrašnjih problema. Ne poričem to. Ali, opet, brdo ljudi koje je prigovaralo kako su ljudi u skvotu totalno neorganizirani, kako samo piju,drogiraju se, prenasilni su itd., učinili su upravo i samo to ∞ prigovarali su.Svako malo, netko bi mi uletio s pričom u stilu: “Čuli smo da je sad tamobilo to i to sranje. To mjesto je stvarno za kurac” itd. itd. Ali, ALI, nitko seonda nije potrudio da sakupi par istomišljenika i tamo napravi ono što misli da bi se trebalo napraviti, prostorno je bilo mjesta za sve. … Drugo, ivažnije, ovaj pokušaj skvotiranja u Zg-u otišao je dalje nego ikoji od dvaprijašnja, i zahvaljujući njemu, sada smo opremljeni tonom iskustva okobrojnih stvari. Možda najvažnije je da se sada postojanje skvota ne čini toliko nemogućim koliko se činilo prije godinu dana, te da je taj stav zasnovan na praktičnom iskustvu, a ne na teoretiziranju. Treba pričekati da ljudiskupe energiju, opet se povezati, koliko se može učiti na starim greškamai jednog dana ćemo imati svoj skvot. U jebote, pa ja ću ovo završiti stvarnonabrijano: FUCK THE LAW – SQUAT THE WORLD!
