MARKO TOKIĆ: ANGUSTIA
OTVORENJE: SRIJEDA 4.6.2025., 19:00
GALERIJA SIVA (MEDIKA, PIEROTTIJEVA 11, ZAGREB)
Autonomni kulturni centar kroz program Galerija Siva poziva vas na otvaranje izložbe “Angustia”, umjetnika Marka Tokića. Otvorenje izložbe predviđeno je za sriejdu 4. lipnja od 19.00 sati u galeriji Siva, Pierottijeva 11 (Medika). Izložba je otvorena do 10. lipnja, svaki dan od 17.00 – 20.00. sati.
Kad se sve uklopi, kad se uspostavi ravnoteža, kad sve sjedne na svoje mjesto – to je jezik akademskog slikarstva. Meni je cilj da se to raspadne. Moj rad nije naučena slika. Svaki promišljeni potez kista odvodi u dizajn. A angustia nije dizajn.
Papir je mjesto nad kojim moje tijelo zadrhti, zgrči se kao nužna reakcija, i zadržava se, ostajući u toj gesti. Približim se toliko blizu da gubim pregled nad površinom – odnos dijelova i cjeline više nije pod mojom kontrolom. To nije pozadina za figuru. Ne uspostavljam red. Cilj je izaći iz sigurnog: da slomim liniju zgrčenom rukom, bez namjere. Da se dogodi kvar. Pritom, čim znam što crtam, čim mogu pratiti gdje što nastaje, čim raspoređujem kompozicijski – više ne crtam tijelom. Počinjem oblikovati prizor, a gesta tada postaje puka forma.
Moje tijelo crta lice, ali to lice ne prikazuje osobu; crta ruku, ali ta ruka nije dio tijela; crta usta, ali ta usta ne gutaju hranu nego smisao koji se raspada. Sve su to jedinice – gotovo sistematizirane, ali bez reda, kao u snu – koje sabiru grč koji se zadržava, raspada i ponovno sastavlja. Ako lice ne predstavlja nikoga, nije dosadno, nego nužno. Lice je granica tijela i svijesti – mjesto pogleda, glasa, boli, pamćenja. Nema prikladnijeg mjesta za angustiu. Ako nakon crteža mogu reći: to je lice žene, ili: to je ruka koja moli – skliznuo sam. Ako mogu reći samo: ostao je trag tjeskobnog grča tijela – onda sam tamo gdje trebam biti.
Crtam tako da uzmem ogledalo i vidim svoje oko. Osjetim potrebu da ga ispljunem na rub papira – toliko blizu ruba da se odmah pitam neće li uramljivač prekriti dio oka. Zatim dolazi drugo oko, pa još jedno, pa razjapljena usta, zubi, jezik koji plazi. Ali čim nešto počne sličiti na pravo lice – ono prirodno, dopadljivo, naučeno – postaje mi sumnjivo. Kad počnem crtati izraze ili identitete, nasljedujem klasični portret. Tada me obuzima dosada – jer sam prešao u poznato. Tada sve precrtam, prebojam, potrgam. Nacrtam klempavo uho na mjesto gdje ne pripada – da se red poremeti.
Trudim se da linija ne slijedi plan, nego trzaj tijela. Kad to uspije, pod prstima koji drže kist dogodi se lom, a u svijesti nastupi olakšanje – samo pritisak kista i otpor papira. Tu prestaje crtež. Uzimam boju, bijelu; nastaje zamah. Grubo i nekontrolirano razmazujem je po površini. U početku je mokra; po njoj je teško crtati tušem jer se linija razlije. Čekam da se osuši – da se pojave tanke linije koje podsjećaju na dlake. Ne kao detalj, nego kao ostatak.