25. 05.
Neurosong i DIY ekonomija užitka
Boris Koroman
“Na blještavom melodromu ATTACK!a (u podrumu bivše tvornice Jedinstvo) u nedjelju 25.05.2003. u 22h održat će se međunarodno natjecanje za izbor najbolje pjesme zemalja izvan EUropske zajednizze. Uz podsjećanje na euro i neuro hitove iz prošlosti, čut ćemo i neke sasvim nove i originalne skladbe mladih nada neuropske estrade kao i osebujne rimejkove popularnih evergrinova. Prilike za pjesmu, ples i međunarodno veselje neće nedostajati!”(Iz najave NeurosongaNeurosong ostaje u neslužbenoj povijesti Attacka i u usmenoj povijesti zagrebačkih koncerata trenutak koji se smatra jednim od najzabavnijih i najduhovitijih (i neponovljivih) događaja. Neurosong su organizirali atakovci, i u organizaciji događaja sudjelovalo je više desetina članova i simpatizera, ali i zagrebačkih alternativaca, ngoovaca, umjetnika, studenata. Brojem i logistikom radilo se o događaju vrlo zahtjevne organizacije, no u ovome slučaju provođene iz čistoga užitka, volonterski, gotovo bez potrošene kune. I dalje je riječ o uradi sam ideji (DIY), no za razliku od aktivističkih događaja u direktnim akcijama, ovdje se radi o medijskoj kulturnoj akciji – organiziranoj parodiji na izbor pjesme za Euroviziju, središnji medijski događaj hrvatske popularne (točnije 
celebrity) kulture koji svake godine prati velika medijska pozornost uz sve popratne žanrove tračeva, “skandala” i provincijskih frustracija koje prate ove “stilske formacije”.
Neurosong je organiziran kao “cjelovečernji mega spektakl” za zatvaranje Festivala alternativnog kazališnog izričaja 2003. godine. Otprilike mjesec dana prije FAKI-ja, organizatori večeri poslali su javni poziv za sudjelovanje u natjecanju za hrvatsku pjesmu ne-Eurovizije, tj. za smotru pjesama zemalja izvan Evropske unije. Za trajanja priprema svatko tko je želio mogao je u Attacku ili putem poznanstava prijaviti pjesmu koju je htio otpjevati, ili uz glazbenu matricu, ili uz “Orkestar hrvatske neurovizije”, koji je zajedno s izvođačima uvježbavao repertoar. Mogle su se prijaviti originalne nove autorske pjesme ili poznate popularne pjesme na neki način vezane uz Eurovizijski stil. Ideja se pokazala zanimljivom te se prijavilo dvadesetak izvođača. Repertoar se kretao uglavnom oko popularnih hitova iz osamdesetih godina, mnogih upravo s Eurosonga (“Jabuke i vino”, “Džuli”, “Dečko, ajde oladi”, “Željo moja”), tu su bile i dječje pjesme (“Nije lako Bubamarcu”), popularni folk (“Ja se konja bojim”) i sl.
, uz gotovo jednak broj autorskih skladbi. Autorske pjesme također su bile najrazličitijih žanrova: parodije domoljubnih pjesama (“Mala zemlja za veliki odmor”, “Moja zemlja”), političke i socijalne pjesme (“Vila Kiseljak” o jednom zagrebačkom skvotu, o poteškoćama para intelektualaca u Zagrebu, o tvrtki Bechtel, odnosno vezi Like i Iraka), folk obrade (U le le le le) ili potpuni eksperimenti (Kahvu srkčem). Prijavljivali su se atakovci, ali i primjerice ekipa oko SCHMRTZ teatra, studenti likovne akademije, parovi, dio skvoterske “scene” iz Zagreba, ekipa iz Centra za mirovne studije…
Zanimljivo je da je velik broj izvođača i izvođačica nastupao preobučen u suprotni spol. Moglo bi se reći da je to, uz nekoliko drugih rodno i seksualno ekscesnih momenata, dalo cijeloj manifestaciji i karnevaleskni queer aspekt.
Pripreme prostora obuhvaćale su uradi-sam scenografiju, uznebrojene kartonske rekvizite, scenografiju od predmeta pokupljenih sa skladišta krupnog otpada ili s odlagališta odbačene scenografije, ho-ruk sklepane kostime od različitih restlova iz zaboravljenih predstava za koje se pobrinula Tanja Tomić, ali i organizirano snimanje događaja uz, naravno, sve tehničke uvjete razglasa i rasvjete. Pripreme su obuhvaćale i ozbiljnu scenarističku pripremu “simpatičnog voditeljskog para” – Sanjice i Vrkija.
U prostoru je održana i izložba plakata za Neurosong Nikole Mijatovića Bangavog. Kao ilustraciju “uradi sam” logike organiziranoga kaosa koja je pratila Neurosong spomenimo da je tokom večeri spontano organizirano glasanje te da je nenajavljeno nastupila Sanja Doležal i uz bend Zvonko i Gradski ured za kulturu izvela nekoliko pjesama uz nevjerojatno oduševljenje publike. Dio ekipe je, također spontano, iz dvorišta HRT-a za ovu prigodu posudio veliku umjetnu školjku, koja je tu večer ukrašavala ulaz u Attack.
O svemu su uobičajeno bili obaviješteni i mediji i zapravo je upravo medijska pažnja iznenadila organizatore. Nesumnjivo stoga jer se Neurosong održao u isto vrijeme kada i Eurosong, nacionalne televizije, HRT i Nova TV emitirali su nekoliko priloga o Attackovom Neurosongu. Događaj je imao nevjerojatnu posjećenost (nekoliko stotina ljudi u skučenom podrumu Jedinstva) i izvrstan prijem. Attack se pokazao kao jedinstveno mjesto na kojem se može odvijati pametna, bizarna i spektakularna zabava za široku publiku. Ta je formula iskorištavana i u narednim godinama upravo u događajima povodom zatvaranja FAKI-ja (npr. Prom Night). Attackova uradi sam poetika i politika u primjeru Neurosonga značila je ne samo razotkrivanje korporativnomedijske “politike predstavljanja”, već je i događajno konkretno parodirala proces nastajanja, organizacije i produkcije kompleksnog događajaglazbenog spektakla. Međutim, dosljedno provedena parodija, u svim segmentima, od scenarističkih priprema, natječaja i uvježbavanja “Orkestra hrvatske neurovizije” i ostale složene logistike, značila je i oblik alternativne ekonomije, paralelne spontane i grupne proizvodnje medijskoga događaja (spektakla) izvan uobičajenih očekivanih estradnih korporativnih okvira. Ovakva ekonomija užitka suprotstavljena je strukturama osjećaja koje obiježavaju konzumerističku paradigmu. Ipak, moguće je u nekoj zamišljenoj Attackovoj politici to značilo i svojevrsni pomak prema popularnom, pontani generacijski prijelaz s politike ozbiljnih, “velikih” aktivističkih tema na subverzivni potencijal popularne kulture, kulture koja je, po Raymondu Williamsu, masovna u smislu da se sviđa velikom broju ljudi, ali koja je i “kultura koju ljudi prozvode sami za sebe”.
Neurosong
