Drugačiji svijet je moguć

19. – 20. 04.

Konferencija na Fakultetu političkih znanosti,  program na Cvjetnom trgu, povorka (Attack sudjeluje)

Slična akcija [kao IPEG] ponovljenja je dvije godine kasnije kroz inicijativu Drugačiji svijet je moguć. DSM je bio samo veći, ozbiljniji, međunarodnog karaktera i s prosvjednom povorkom kroz grad, a sve je trajalo četiri dana. Nikad se prije nije nalazilo snage za organizaciju takvog obima. Povod je bio sastanak Svjetske banke i MMF-a u Washington D.C.-ju te porast nasilja na Bliskom Istoku. Dvodnevna konferencija na Fakultetu političkih znanosti protekla je iznad svih očekivanja sa stalnim zanimanjem studenata i drugih zainteresiranih. Grupiranje ljudi na glavnom zagrebačkom trgu s pitanjima i interesom za informacije o MMF-u i Svjetskoj banci, militarizaciji svijeta i drugim bliskim pitanjima bio je znak organizatorima kako u Hrvatskoj raste zanimanje za probleme globalizacije. Ljudi su bili posebno oduševljeni kolektivom Hrana, a ne oružje koji je dijelio hranu upozoravajući na ogromna sredstva koja se ulažu u industriju oružja, dok je stotine milijuna ljudi gladno uz obilje hrane. Također se ljudima i po nekoliko puta moralo objašnjavati kako na sajmu “Uzmi ili ostavi” ne trebaju ništa platiti za uzetu robu. Slični sajmovi vani se organiziraju kao stalna mjesta gdje ljudi razmjenjuju predmete i stvari koje im ne trebaju ili ne žele koristiti, a uzimaju one koje im trebaju. Tako se stvaraju autonomni ekonomski prostori gdje ljudi obavljaju razmjene bez korištenja novca.
Šarena povorka koja se kretala kroz grad zaustavila se pred zgradom HNB-a, gdje je sjedište MMF-a za Hrvatsku (zanimljivo, zar ne?). Na čuđenje aktivista, povorku je tada prvi put cijelim putem pratila oklopljena specijalna policija, slika koja će kasnije postati uobičajena.
DSM je bio zanimljiv zbog još jedne stvari. Naime, od tada počinje kontinuirano i predano praćenje aktivista od strane policije ili sličnih još tajnijih službi. Ono što je aktiviste nasmijavalo do bola u stomaku, a zadržalo se i do danas, jest prozirnost agenata i agentica koje su imale tu tešku zadaću. Njihovo vrpoljenje, zapisivanje u notese, tapkanje s mjesta na mjesto i uobičajeni pogled – bože, šta me snađe ili ‘bem ti poso i onog tko me tu stavi, odavali su im pedigre na kilometre. Posebno je sve postalo zanimljivo kada je neka od osoba iz tajnih službi nazočila gotovo svim Subverzijama, večerima ponedjeljkom u net klubu Mama na kojima su aktivisti gledali filmove, raspravljali, dogovarali akcije i družili se. Aktivisti nisu mogli vjerovati kada bi dotične osobe predložile nekome od nas da se priključe nekoj od inicijativa ili grupa glumeći zainteresiranost. Ljudi s aktivističke scene su time na vlastitoj koži osjetili svu paranoju policijskošpijunskog sustava, koji se filao slikama iz Genove i očekivao u Zagrebu kaos i lom. Vjerojatno su sličnim napuhavanjima pravdali vlastiti rad i sredstva. Da je riječ o ljudima koji o aktivističkom svijetu pa onda i o alterglobalizacijskog pokretu ništa ne kuže bilo je jasno kada je jedna od osoba iz tajne policije ne skrivajući svoj identitet vapeći zapitala prije tada nadolazećeg Gay Pridea: “Ma dobro kužimo mi vas na što brijete, to MMF i Amerika, ali zašto podržavate ove pedere kad su oni instruirani i financirani iz inozemstva protiv kojeg se vi borite”. Policija je kasnije uvijek tvrdila da nas tajno nadgleda zbog naše sigurnosti, a prosvjedi i akcije su se nastavile.